Početkom 1903. godine u samom centru Beča, u zoni Kärtner Ringa, arhitekt Adolf Loos uređuje svoj mali stan. Loos zadržava raspored konstruktivnih zidova i ritam otvora te projektira novu spavaću sobu, dnevni boravak i kuhinju. Skroman, ali precizno projektiran stan organizira kroz jednostavnu prostornu dihotomiju soba. S jedne strane postavlja dnevni boravak s velikim, masivnim, tamnim kaminom i bibliotekom, dok s druge nasuprotne strane projektira prozračnu, uzbudljivu snježno bijelu spavaću sobu za svoju mladu, devetnaestogodišnju suprugu Linu Loos.
Zidovi spavaće sobe bojani su bijelom bojom i presvučeni dugačkom zavjesom, krojenom i šivanom u bijeloj svili. Podovi su pokriveni bijelim nerc-angora tepihom koji se penje uz bokove kreveta. Krevet je prekriven bijelim svilenim prekrivačem, a kroz zavjese na prozorima prodire difuzno, mliječno bijelo svjetlo. Senzualan i vrlo delikatan, intiman okvir arhitekture potpune čistoće, blaženstva i erotike. Bijela spavaća soba “obučena” u bijelu svilu, te obložena bijelim krznom mekanog nerca, izazivaju uzbudljiv tjelesan osjećaj. U jednom trenu čini nam se da se cijela soba može razodjenuti, polako skidati u slojevima, otvarati se nekim novim tjelesnim iskustvima i erotiziranim ritualima zavođenja.
Ubrzo nakon što je Adolf Loos završio radove u svom novom stanu, urednik časopisa “Kunst” Peter Altenberg, Loosov intimni prijatelj, snimio je dvije fotografije spavaće sobe koje objavljuje u novom izdanju časopisa iz 1903. godine. Kratak opis koji prati dvije crno-bijele fotografije ubrzo je postao svojevrsni manifest arhitekta Adolfa Loosa. Ono što je u ovim fotografijama bilo jasno iskazano potpuno je novi način gledanja, razmišljanja i građenja prostora. Arhitektura proizvedena omotavanjem sobe u prozračni svileni plašt, krojenjem i šivanjem obloga podova i kreveta snježnobijelim nercom, ostat će cijelo stoljeće zabilježena i dugo pamćena pod jednostavnim nazivom“Bedroom of my wife”. Strast, užitak i tjelesna uzbudljivost odredili su temelje ovog neuobičajenog manifesta, te dugo razbuktavale maštu i strasti poznavalaca arhitekture Adolfa Loosa.
Tijekom prošle godine, u sklopu izložbe “Josef Hoffman – Adolf Loos i njihov utjecaj”, postavljene u Muzeju primijenjene umjetnosti MAK u Beču, izložen je i prezentiran cjelokupni opus ovih pionira moderne arhitekture. Josef Hoffmann (1870-1956) i Adolf Loos (1870-1933) bili su najvažniji arhitekti i dizajneri Beča s početka 20-og stoljeća koji su kroz svoje brojne realizacije razvili dva potpuno suprotna pristupa izražavanja individualnosti i samoostvarenja njihovih naručitelja, klijenata, prijatelja i poznanika, strastvenih ljubitelja umjetnosti i arhitekture.
Josef Hoffmann u svom radu slijedi jasan, mogli bi reći revolucionaran put, koji jasno vodi do stvaranja novih utilitarnih objekata i arhitekture kao niza estetskih proizvoda u alternirajućem nizu projekata. Adolf Loos pak kroz svoj rad traži evolucijsku strategiju, koja gleda utilitarističke objekte i arhitekturu izvan umjetničke proizvodnje. Njegova arhitektura je diskretnu pozadina za različite životne stilove. Ova dva suprotna razmišljanja predstavljaju i temeljne interpretacijske mogućnosti modernih arhitekata i dizajnera, kao i različite pristupe modernom stilu života emancipiranih građana Beča.
U sklopu ove opsežne izložbe, uskrsnula je i pred name se polagano razotkriva blažena ljepota bijele sobe. Predstavljen kao jedan od eksponata velike izložbe, reinkarniran je manifest arhitekta Adolfa Loosa, davno ispisan i zauvijek zabilježen na fotografijama iz 1903. godine. Tako je izvedena, u potpunosti revitalizirana, do najsitnijeg elementa interieura reproducirana, te kroz brojne rafinirane detalje rekonstruirana bijela i uzbudljiva soba Loosove ljubavi Line.
Tijekom realizacije sobe otkriven se neočekivani i dugo vremena skriveni podatak. Na poleđini originalnih fotografija Petera Altenberga nalazi se rukom ispisani kratak tekst, uputstvo za upotrebu, koje kao da sugerira “podovi izvedeni u plavom”. Ova skrivena poruka, notacija koja je jasno shvaćala ograničenja crno-bijele fotografije, te ostavljala mogućnost za snažnu imaginaciju, otvorila je prostor za prezentaciju ljepote, prozračnosti i senzualnosti bijele sobe koja kao lebdi na podlozi kobaltno plave boje. Položena u potpunu prostornu bjelinu, u meku i putenu podatnost zidova i podova, uronjena je nova soba, realiziran manifest, izgrađena fotografija. Bijela vrata, bijeli prozori, bijele zavjese iza kojih probija sjajno difuzno svijetlo, kao da na tren vraćaju duh zaljubljenog para, duh ljubavi i erosa njihovog najintimnijeg mjesta.
Intimni prostor sobe izveden je i shvaćen istovremeno kao običan i svima potreban dio stana, ali i kao začudna, transponirana ideja ljubavi i uzbuđenja, uronjena u fotografski manifest “Bedroom of my wife”. Ova nevjerojatno uzbudljiva i nadasve apsolutno precizna rekonstrukcija, osim što je uspjela u svojoj osnovnoj prostornoj nakani, omogućila je i ostvarila blaženi osjećaj kojeg sa sobom donose dvije crno-bijele fotografije. Izvedba bijele sobe Line i Adolfa Loosa uspjela je povući i reinterpretirati njihovu snagu koja pomoću ove jasne rekonstrukcije teži da se apsolutno približi hipotetskoj ljepoti, nestaloj stvarnosti, davno prošloj, ali nikad zaboravljenoj ljubavi dvoje ljudi.
