The Hall Story je film o ljudima koji su gradili gradsku i školsku dvoranu u Krku. Film kroz niz otvorenih i iskrenih razgovora s glavnim akterima gradnje prikazuje njihovo viđenje arhitekture grada, proces, razvoj i složenost projekta te specifičan odnos slojeva urbane arheologije, tokova grada i nove dvorane.
Film na neposredan i direktan način progovara o procesu rada i različitim načinima suradnje. U razgovoru s akterima gradnje oslikavaju se snažni osjećaji zajedništva, dijeljenja sudbine projekta, iskušenja realizacije kompleksnog programa, te ljudski odnos naspram arhitekture i emocije projekta koju on neizbježno donosi. Film je posvećen ljudima i djelatnicima GP Krk-a, bez kojih ovaj projekt ne bi bio moguć.
Ilija Pavlović, majstor zidar, najstariji je član male, ali složne skupine građevinskih radnika GP Krk-a, koji je od prvog dana izvođenja arheoloških istraživanja, zidanja i gradnje dvorane s trgom nesebično “živio” gradnju. Kao prvi susjed dvorane, stanovnik Starog Grada Krka, doslovno je danonoćno bio prisutan u njezinom konačnom izvođenju. Ponekad strog, ponekad konfliktan, ali ipak tako jednostavno topao i iskren. Uvijek je na svoj specifičan, neposredan i direktan način bio prisutan u većini projekta koje sam posljednjih deset godina izvodio s GP Krkom. Vlastitim je rukama proizveo stotine i stotine kvadratnih metara prefabricirane gromače.
Vedran Mirković, mladi inženjer s netom završenim građevinskim fakultetom, bio je šef gradilišta, i izgradnja gradske-školske dvorane s trgom bio mu je prvi veći projekt u karijeri. U početku radova došao je (vjerojatno nevoljko) kao zamjena glavnog inženjera gradilišta, ali je zato ostao do samog kraja. Rođen je u Krku, i prije samo nekoliko godina pohađao je školu osnovnu školu Fran Krsto Frankopan za koju je sada dobio priliku da izvodi sportsku dvoranu. Čovjek urbanog načina razmišljanja, koji će mi zauvijek ostati u sjećanju po specifičnom zvuku mobilnog telefona s gitarskim rifom “No One Knows”, mojom omiljenom pjesmom. Time me je jednostavno odmah zaveo i ja sam mu vjerovao.
No One Knows
We get some rules to follow
That and this
These and those
No one knows
We get these pills to swallow
How they stick
In your throat
Taste like gold
Oh, what you do to me
No one knows
Goran Ožbolt, terrazzo majstor, koji je punih 90 zimskih dana proveo u napornom i mukotrpnom brušenju, poliranju i glađenju terrazzo fasadnih elemenata, te završnom oblikovanju velikih, 20 tona teških monolita Vertikalnog Terrazza. Također, Goran je marljivo i predano kroz 45 vrućih ljetnih dana obrusio 350 kvadratnih metara terrazzo podnih ploča, te pritom oblikovao crveni školski i gradski trg. Koristeći grube, pa fine kamenarske bruseve i svoj teški stroj za terrazzo, ‘zagladio’ je kuću i trg do nevjerojatnog svilenkastog sjaja. Grubi betonski prefabrikat svojim je rukama pretvorio u podatne i predivno ugodne elemente, idealne za glađenje i diranje. Danas đaci i djeca često leže na trgu kojeg je Goran svojim rukama nesebično polirao.
Ivan Mujo Dokić, Nikola Dokić i Nikola Filić su tesari, predradnici koji su radili na polaganju i montaži betonskih prefabrikata, terrazzo ploča trga. Svojim su rukama i malom dizalicom položili i izgradili krovni pokrov dvorane izveden kamenom gromačom. Uvijek nasmiješeni i spremni za šalu. Neki ljudi kažu da za marendu mogu pojesti cijelu tablu slanine. Nisam provjerio tu anegdotu, ali, osim što Ivan Mujo stalno ima čačkalicu u ustima, u jedno sam siguran, imaju silnu pozitivnu energiju.
Ljupče i Željko Filić, otac i sin, vjerni i predani radnici. Ljupče kao glavni komunikator i medijator projekta je strpljivo i marljivo radio na motiviranju radnika, građana i vanjskih suradnika. Čovjek širokih pogleda na život, otvoren i komunikativan, često je objašnjavao i tumačio projekt svima koji su ga htjeli slušati. Uvijek prisutan od jutra do mraka, čuvao je ključeve gradilišta i vodio svoj tim dragih ljudi i bliskih rođaka. Od radova na arheologiji, temeljenju dvorane, pa sve do polaganja krovnih elemenata, Ljupče i Željko bili su prisutni i koncentrirani. Od građana, prolaznika, turista, političara, kolega arhitekata, ravnatelja škole, preko gradonačelnika, pa sve do velečasnog i samog biskupa, Ljupče je svima strpljivo objašnjavao sve faze gradnje, izazove arheologije, povijesti mjesta, tehnologije gradnje, i uvodio ih na gradilište (iako to ne bi smio) nesebično i otvoreno pokazivao proces gradnje .
Petar Kopanica, je zaposlenik gradskog komunalnog poduzeća Vecla, voditelj dvorane koji se u posljednjim mjesecima izgradnje dvorane i trga priključio našem timu kako bi se upoznao s dvoranom, nadzirao kvalitetu rada za konačnog korisnika, kontrolirao i preuzimao opremu i veliku crvenu penjačku stijenu. Pero, kako ga svi zovu, čovjek je kojeg na otoku svi poznaju. Komunikativan, drag i uporan radnik, trener stolnog tenisa i jedrenja. Dnevno prati funkcioniranje dvorane, od malih školaraca do sportaša i vanjskih korisnika, svi su podređeni Perinom rasporedu. Košarkaši, streličari, stolnotenisači, slobodni penjači ili odbojkašice, svi su uredno raspoređeni i posloženi u Perinom dnevniku. Pero je također izvršni urednik i pokretač lokalnog glasila “Krčki Val” koji je, između ostalog, brižljivo medijski pratio izgradnju dvorane i trga.
Ovaj film osmislili su i proizveli Ivan Dorotić, Maja Bosnić i Ana Štulina, muziku i grafiku za film autorski je oblikovala Nora Turato. Bez njih ovog filma ne bi bilo. Svima im puno i iskreno hvala.
